Lanišće

Lanišće je najveće naselje sjeverne Istre (Ćićarije) smješteno u podnožju planine Orljak (1106 m) na 548 metara nadmorske visine. Južno od naselja prostire se laniško polje u dužini 1 km i 500 m širine.

Lanišće je sjedište laniške općine, površinski najveće općine u Istri. Nekad je u njemu živijelo i preko 1000 stanovnika, a danas ih živi jedva stotinjak. Nakon više desetljeća iseljavanja i propadanja, taj proces je zaustavljen i kuće se obnavljaju.

Mjesto se nastoji obnoviti u svakom aspektu te se oživljavaju razne djelatnosti kako bi se u njega vratio život mladih ljudi, posebice zato jer se nalazi u ekološki sačuvanom ruralnom okruženju.

Home / Čitaonica / Aktualno / Laniške maškare '08

Laniške maškare 2008

Zub vremena učinio je svoje, i onaj stari Laniški pust, nakon 1947. godine nikada se više nije ponovio. Do prije petnaestak godina, laniška djeca, mladići i djevojke skupili bi se za vrijeme pusnih dana, sašili pusta od slame i zavijesili ga na drvo Pocrekvo, da čeka pusni utorak, kada bi ga spalili.

U pusnom tjednu, uvijek bi se našli četvero ili petero mladih koji bi stavili razne maske koje su se prodavale u različitim trgovinama, oblačili bi staru odjeću i obilazili kuće te se šalili s mještanima Lanišća koji su ih uvijek rado primali i nasmijali se s njima. Maškarama su se posebno veselila djeca, a bježala bi samo od onih strašnih maski (vragova i ružnih staraca).

Na pusnu subotu okupilo bi se dvadesetak mladih i djece, svatko maskiran u ono što je poželio i uspio nabaviti, i krenuli su obilaziti sve kuće u selu. Jedan od maškara bio je zadužen obući lijepu robu, i bez maske nositi košaru i skupljati ono što su mještani pripremili za maškare. Znalo se je skupiti puno jaja, domaćih kobasica, naranča, jabuka i bombona za one najmlađe. Kad su obišli selo, zaustavili bi se još malo Pocrekvo i zapjevali, a onda otišli svojim kućama.

U nedjelju se nitko nije maskirao. U ponedjeljak bi se opet našlo par onih koji su bili "najzagriženiji" za maškare, i opet bi posjetili neke familije, pokušavajući ih očarati nekom novo izumljenom maskom.

Zadnji dan pusta, u utorak, ujutro bi se u laniškoj školi maskirala djeca i učiteljice, i išli su po selu kao male maškare. I oni su imali svoju košaru, i sakupljali su jaja, voće i bombone, a kad su završili napravili su si kajganu ("fritadu") s jajima, a bombone i voće su podjelili i odnijeli svojim kućama. Navečer tog pusnog četvrtka, laniški mladići, djevojke i djeca (ono malo koliko ih je tu ostalo, jer mnogi su se školovali po gradovima ili radili izvan sela), sakupili su se kod nekog i krenuli u zadnju povorkicu po selu. Opet su skupljali darove mještana, a sve je opet završilo Pocrekvo. Tamo je visio pust svih tih dana. Njega bi skinuli, zapalili ga, a s njime i svo zlo, kako bi godina u selu bila što bolja, zapjevali bi, podjelili jaja, kobasice i sve što su sakupili i otišli svojim kućama.

S godinama, broj potencijalnih laniških maškara bio je sve manji. Sve više mladih odlazilo je iz Lanišća, i ostalo je tek nekoliko onih koji su na pusne dane izvukli staru odjeću s tavana, kupili maske i pokušali razveseliti Lanišćane svojim veseljem.

Jedne pusne subote, maškare iz Podgaća (jer do tada, svako je selo, bar tamo gdje je više ljudi, imalo svoje maškare), došle su Lanišćanima pokazati svoje maske i kućicu na traktoru. Mještani Lanišća, a i laniški maškarani mladi razveselili su se tom događaju, jer je to bilo nešto novo, a i svih skupa je bilo puno više.

Tako su započela dogovaranja o zajedničkim maškarama. Mladi su odlučili "razbiti" one stare nesuglasice i netrpeljivosti Lanišćana i Gajaca. Dogovorili su se da će već idućeg pusta, zajedno osmisliti maske, pozvati mlade i sve koji se žele maskirati i iz Prapoća, i da će zajedno u nekoliko dana obići Lanišće, Podgaće i Prapoće, pokazati svoje maske i razveseliti, tada već staro Ćićsko stanovništvo. I tako je i bilo.

Sljedeće godine, sljedećeg pusta, grupa mladih, starih i djece (znalo ih se skupit oko 30, 40), našla se na pusnu subotu ujutro Pocrekvo u Lanišću. Svi su imali lijepe maske, moglo s vidjeti klaune, vile, dame i sve što je oku bilo lijepo, a po jedna maškara iz svakog sela obukla bi bijele hlače i lijepu košulju i ta trojka (jedan iz Lanišća, Podgaća i Prapoća), nosila bi košaru i skupljala sve ono što su im ljudi spremili.

Nekoliko mladića, opet iz svakog sela bar jedan, nosili su zvonce i najavljivali dolazak maškara. Ti "zvončari" su bili i lijepo obučeni. Imali su bijele hlače sa crvenom trakom sa svake strane, plavobijelu prugastu majicu, ovčju kožu na ležima da ublaže udarce teških zvona i na glavi velike šešire, na kojima su bili ručno izrađeni cvjetići koje su vješto izradile njihove mame od papira raznih boja.

Povorka, predvođena zvončarima krenula je po kućama u Lanišću. Kada su obišli cijelo selo, svaku kuću i dvorište u Lanišću, otišli su Pocrekvo gdje su im bili automobili i razna druga "maškarana" vozila. Naime sve maškare su na svoje automobile stavljale razne ukrase i mašne kako bi sve bilo još veselije, a mladi dečki ponovno bi osposobili one stare i zaboravljene automobile i od njih napravili kabriolet, kamion ili neko slično vozilo. Kada su sjele u svoje aute, maškare su krenule u Podgaće. I tu su obišli svaku kuću i sve mještane, koji su ih rado dočekali i svega im pripremili. Nakon Podgaća, posjetilo se i obližnje Prapoće jer maškaranih je bilo i iz tog malog mjesta, a i ljudi su s nestrpljenjem očekivali maškaranu povorku. Nakon cijelodnevnog ludovanja, plesanja i pjevanja po selima, maškare su bile umorne, no svake godine običaj je bio da se tu pusnu subotu navečer svi nađu u Podgaćama, u svinjaku, tj. današnjem vatrogasnom domu. Marljive žene ispekle su veliku fritaju od jaja i kobasica koje su skupili, muškarci su pripremili stolove i sve maškare su zajedno večerale, a kasnije se uz glazbu i pjevanje feštalo do dugo u noć. Drugi dan u nedjelju, nitko se nije maskirao, zadržao se onaj stari običaj nemaskiranja u nedjelju.

Na pusni utorak, zadnji dan pusta, skupilo se opet staro i mlado, tek nekoliko njih, jer ih je puno bilo kao što je već rečeno na školovanju i na poslovima, i zapalili su pusta Pocrekvo, i pjevali i veselili se do ponoći, jer tada je počela čista srijeda, zapravo korizma i maškaranom ludovanju bio je kraj. Gajci su svog pusta zapalili u središtu Podgaća i također slavili do ponoći.

I tako je bilo godinama, a onda se počela rađati ideja da se posjete i druga sela na Ćićariji, te da se bar na taj jedan dan uvesele srca starica i staraca koji su bili pretežno stanovništvo u tim selima.

Tako su jedne godine, tamo 1998., 1999. g., maškare Lanišća, Podgaća i Prapoća posjetile i mještane Brguca, Sluma, Bresta, Vodica, Jelovica, Rašpora, Trstenika i Račje Vasi, u subotu prije pusne subote, jer inače nebi stigli sve obići. Ćići u tim malim mjestašcima, nisu skrivali ni uzbuđenje, ni suze radosnice. Bili su presretni jer se i njih netko sjetio. Davali su maškarama i ono malo što su imali, jer s malim penzijama, nije se moglo imati bogatsvo u kući, nego se preživljavalo, a preživljava se i danas iz mjeseca u mjesec. Mještani su samo zamolili maškare da ih sljedeće godine, obavijeste o svom dolasku unaprijed kako bi im mogli pripremiti još više darova i hrane. Sljedeće godine, a tako se radi i danas, stavljaju se obavijesti na kojima piše i približno vrijeme dolaska maškara, po svim selima.

Sljedeće subote, obilazili su se još Lanišće, Podgaće i Prapoće, i sve je kao i prije završavalo večerom u Podgaćama ili u Lanišću, svake godine u drugom selu.

Kako je maškara bivalo svake godine sve više, jer se svime svidjela ideja o obilaženju sela, tako se povećavao i broj Ćićskih zvončara.

Oni su na neki način postali simbol ćićskih maškara. Dečki u lijepoj odjeći, sa divnim kožama na leđima i s teškim zvoncima oko pojasa pobudili su zanimanje organizatora maškaranih povorki diljem Istre, i dijelom na riječkom području. Ljudi su počeli zvati odasvuda jer su željeli vidjeti i čuti Ćićske zvončare.

Neko vrijeme se razmišljalo da li ići i dalje od Ćićarije ili ne, no većina je ipak odlučila pokazati svijetu da i Ćići imaju svoje maškare i svoje zvončare. Nekoliko ozbiljnih muškaraca prihvatilo je organizaciju zvončara, a ostale maškare smišljale su prigodne maske za predstavljanje na maškaranoj povorci. Zvončari su 2005. g. prije prvog javnog nastupa u Buzetu dobili i svog vođu, Radovana Klarića. On ih je učio pravilnom hodu, osmišljavao je načine njihova hodanja i davao im ritam, a dečki su ga poslušno pratili. Iste te godine, odlučilo se da će svakog zvončara pratiti po jedna djevojka u kamižotu ( tradicionalnoj Ćićskoj nošnji).

I tako 2005. g. Ćići su po prvi puta nastupili na Buzetskom karnevalu. Grupu su predvodili zvončari i djevojke u kamižotima, a iza njih išlo je puno maškaranih Ćića, koji su predstavljali stare ćiće koji ručno rade različite poslove. Bilo je tu mljekarica, klesara, domaćica i svih onih koji su predstavljali stari ćićski narod. Grupa je dobila sve pohvale, a zvončari su dobili i poziv da već sljedeće godine, oni i djevojke u kamižotima nastupe u Matuljima ( neposredna blizina Rijeke ) na međunarodnoj smotri zvončara.

Tako od 2006. godine, oko dvadesetak zvončara i isto toliko djevojaka u kamižotima, ponosno predstavlja Ćićariju i ćićske običaje na toj smotri među stotinam zvončara iz drugih krajeva zemlje, a i svijeta. Također još uvijek se dvije subote prije pusne subote, obilaze sela Ćićarije i ćićski ljudi, kako bi barem na taj jedan dan u godini zaboravili na sve ono što ih muči i s čime se suočavaju u svakodnevnom životu, i kako bi skupa s maškarama bili sretni, veseli i nasmijani.

Živio pust!!!