Lanišće

Lanišće je najveće naselje sjeverne Istre (Ćićarije) smješteno u podnožju planine Orljak (1106 m) na 548 metara nadmorske visine. Južno od naselja prostire se laniško polje u dužini 1 km i 500 m širine.

Lanišće je sjedište laniške općine, površinski najveće općine u Istri. Nekad je u njemu živijelo i preko 1000 stanovnika, a danas ih živi jedva stotinjak. Nakon više desetljeća iseljavanja i propadanja, taj proces je zaustavljen i kuće se obnavljaju.

Mjesto se nastoji obnoviti u svakom aspektu te se oživljavaju razne djelatnosti kako bi se u njega vratio život mladih ljudi, posebice zato jer se nalazi u ekološki sačuvanom ruralnom okruženju.

Home / Čitaonica / Povijest / Laniški pust

Laniški pust

Lijepi su stari seoski običaji, šteta što se zaboravljaju, propadaju i nestaju zauvijek. Zadnjih desetljeća zaboravu je pridonijela nagla modernizacija, drukčiji način života, a posebno migracija iz sela u gradove. Teško je stare i tradicionalne običaje sa sela održati i sačuvati u gradu, jer se tu slijevaju ljudi iz različitih krajeva naše zemlje, pa čak i iz različitih država i pokrajina. Svi oni sa sobom donose mnoštvo običaja, ali po pričanjima i pripovjetkama, i kao takvi ti običaji izumiru.

Pusni dani bili su u Lanišću izuzetan događaj u cijeloj Istri. Na žalost, radi odlaska mladih, ostala su samo sjećanja i uspomene.

Mjesec dana prije pusta počele su navečer obilaziti po kućama maskirane grupice mladića, ali nikako s košarom do pusnog četvrtka. Na pusni četvrtak uvečer svi mladići, većina maskirani, sastali bi se uz harmoniku i bubanj ( u starije doba, s mehom ) ispred Polače, plesne dvorane. Otuda bi išli "oko vasi" putem oko sela, ulazeći tu i tamo u kuću, najviše gdje su bile djevojke, ali sve u prolazu, dok su dvojica, kako se ono po naški kaže, "lakih peta" trčali od kuće do kuće s košarama, sakupljajući jaja, kobasice, komade slanine i čak negdje i novac. Njihova je dužnost bila ući u svaku kuću, osim tamo gdje je obitelj bila u žalosti zbog gubitka nekog od svojih. Bila bi čak i uvreda ako bi se neka kuća hotimično košarom zaobišla, premda je vladala, nažalost i neimaština. Kada bi se krug oko sela ( 921 m dužine ) završio, našla bi se mladež ispred Polače i započeo bi besplatni ples koji bi trajao do pola noći.

U petak i subotu ni jedne maškare, kao da nisu pusni dani.

U nedjelju popodne grupa najistaknutijih mladića sastala bi se u godtionici kod Bureti, u zatvorenoj sali, koju bi gostioničar rezervirao za taj sastanak i zbor. Tu bi se dogovorili kako organizirati maškare za predstojeće pusne dane, posebno za utorak, taj zadnji dan pusta. Iza tih zatvorenih vrata izabrali bi 4 jandarma ( žandara ), kondenjika ( osuđenika ) i Kolarića. Ime prvog izgleda da potječe još od vremena Venecije, od riječi condannato, a drugi je ušao u laniški pust prvi puta 1927. g., i to po onom famoznom Antonu Kolariću koji je tih godina s grupom harao i ubijao u okolici Pule ( gdje je i rođen 1901. godine ). Zbog njegove izvanredne vještine karabinijeri ga nikako nisu mogli uhvatiti, sve dok nije bila posrijedi izdaja. Tada bi izabrali i revizora, tj. onoga koji će sljedećeg utorka čuvati pusta. Izabrali bi i "liječnika", "suce" i "advokate" branioce. Za suce i branioce se nisu birali mladići, već muževi, uglavnom oni koji su znali izazvati smijeh, a takvih nije manjkalo. Međutim, njima samima nije smio pobjeći osmijeh. Tražila se, prije svega, posebna ozbiljnost. Po nekom nepisanom zakonu oženjeni muškarac nikada nije smio pokriti lice maskom, već samo bojom i vunom ili od stučenih konoplja načinjenom bradom, ali i to samo u utorak, zadnji dan. Izabrane, a neprisutne, potražilo se i obavijestilo. Nitko nije nikada odbio ako nije imao pravog razloga, ne samo zato što su izabrani muževi ona tri dana u gostionici pili na račun pusta.

Najvažniju ulogu u pustu imali su jandarmi, kondenjik i Kolarić. Oni su i bili glavni organizatori, a o njihovim dužnostima govorit ćemo kasnije. Tko je izabran bila je za sada stroga tajna i sramota bi bila za onoga koji bi bio prisutan na toj "konklavi" da izda. Poslije izbora ples u onoj našoj poznatoj, takozvanoj Polači, koju je Franjo Horvat – Kiš opisao u svojoj knjizi " Istarski puti" i koju su naši stariji 1870. g. mukom i požrtvovanjem sagradili za komunsku - općinsku kuću, tj. za potrebe ondašnje njihove Komune, a našom se nebrigom i nemarom 1983. posvema srušila.

U četvrtak, nedjelju, ponedjeljak i utorak ples je bio besplatan i slobodan za sve odrasle, a troškovi su se pokrili od sakupljenih stvari, koje su se u srijedu na dražbi prodale.

U nedjelju navečer "kapo" plesa najavio je rezervirani ples za jandarme, kondenjika i Kolarića. Tada je napetost u svima porasla, osobito su žene bile znatiželjne, koji su to izabrani. Sada bi se otkrile dvije tajne: prva, koji su izabrani, jer biti izabran bila je čast, a druga, s kojim djevojkama će izabrani plesati. Među tim djevojkama ostala je rijetko koja, a da se nije kasnije udala za izabranika. Došlo je do skandiranog pljeskanja, a izabrane djevojke zvale su se za te pusne dane pustovice. Pri tome, osobito one odveć mlade žene, komentirale bi ono poznato, ali pod glas: " Sad se vidi sad se zna koji koga rada ima." Iza ovoga slijedio je drugi rezervirani ples i to od šestorice samo dva para, tj. kondenjik i Kolarić sa svojim pustovicama, jer dok je svih šest para plesalo nije se znalo koja su ta dvojica. Dok bi oni plesali , jandarmi bi ih neprimjetno opkolili i obavili debelim i dugim konopom i svu četvoricu zajedno, uz veliki vrisak i smijeh, izvukli napolje. Tada bi svih šest parova bugareći išli do škalove gostionice. Ovdje bi se opet, u posebno rezerviranoj sobici, pogostili uz veliko veselje i zadovoljstvo jer je i ženama bila posebna čast što su izabrane za pustovice. Muškarci bi se zadržali dok bi izabrane pustovice otišle do kuće da donesu svom odabraniku veliku starinsku crvanu maramu, koju će nositi oko vrata, i bijelu košulju za te dane. Zatim bi se svi zajedno vratili na ples, koji bi trajao do ponoći.

Na pusni ponedjeljak ujutro maškare bi s harmonikom i bubnjem obilazile selo. Mladići su bili "namaškarani" kako su najbolje znali. Budući da nije nitko radio težačke poslove od subote navečer do idućeg četvrtka ujutro, i u ponedjeljak se plesalo i veselilo od jutra do ponoći. Ako bi netko radio te dane, dugo su ga smatrali škrtim gospodarom i pričalo se o njemu kako se boji da umre od gladi.

U ponedjeljak nevečer, najčešće u utorak prije zore, pustovice bi, u najstrožoj tajni, učinile slamnatog pusta. Obično u utorak, jer ukrasti pusta bila bi velika sramota, a onima kojima bi to uspjelo, velika čast. Iako su mladići koji nisu bili birani, često pokušali krađu, zna se da su to uspjeli samo jedanput, 1937. g., a u to su vrijeme bili nerazdvojiva trojka i pravi "maheri" za te stvari: Poropat Guštin Rižot, Šverko Ivan Jovo i Baroga Bepo Žutinov. O tome se čak još danas priča jer im je doista uspjelo ukrasti pusta i trijumfalno ga donijeti na ples. Nosili su ga i po gostionicama, a pustovice izviždane, plačući od sramote, morale su napustiti ples i praviti drugoga. Priča se da je jedna od pustovica do jutra ležala na novo napravljenom pustu od straha da ga ne bi ponovo ukrali.

U utorak ujutro oko 8 sati, svakako s harmonikom, cijelo bi se selo sakupilo na "placu" Pocrekvo. Jandarmi i kondenjik u bijelim hlačama, s crvenom maramom i kapom i bijeloprugastom majicom. Ovi prvi bi na ramenima, ozbiljni, nosili (drvene) puške, a kondenjik preko oba ramena široke plave mašne i malo zvonce na desnoj nozi. Jedino je Kolarić bio odsutan pripremajući razna odijela. I nosači košara nosili su bijele hlače, i crvenu maramu koju im ne bi nabavile njihove pustovice, jer ih nisu imali, već bi ih nabavili sami ili pak njihove pustovice "in pectore". Ovi s košarom nosili bi "uniformu" samo dok im traje dužnost, a oni prvi do pola noći. Taj dan većina mladića, a njih je ono doba bilo prilično, maskirali bi se na razne načine, u tajnosti, kako ne bi bili prepoznati. Oko pojasa imali bi nanizana ovčarska zvonca kojih tada također nije manjkalo. Zatim bi zajedno krenuli vukući mali vozić oko sela, prema kući gdje je bio učinjen slamnati pust. Njegova rodna kuća sada nije više bila tajna, jer su ga pustovice i ukućani poslije njegovog "rođenja" budno čuvali.

Po pamćenju najstarijih Lanišćana samo tri puta nije pust bio od slame, već je na njegovom mjestu bio čovjek prekriven slamom, tako da se to ne primijeti, već da se pomisli kako je pust od slame. Za tu strogu tajnu (prijetilo je javno sramoćenje) znali su jedino organizator i pustovice i dakako ukućani i sam revizor, tj. onaj koji je imao dužnost čuvanja pusta kroz selo.

Živi pustbio je 1926. god. Poropat Roko Friketov, 1936. god. Kumin Alčide i 1946. god. Žmak Mate Matešić. Te 1946. g. bio je još svečaniji jer su na vozu, koji je bio u kući uređen, uz živog pusta postavili slamnatu žensku i veliku lutku, a sprijeda i straga na vozu kao transparent veliku tablu s natpisom: "Evo mene nakon šest godina, ali sad’me čitava družina". (Maskiranje je bilo najstrože zabranjeno od 1940. do kraja rata).

Kroz sve te dane bi maškare išle oko sela, mladići i djevojke bugarili bi po starinski, što je danas na žalost prava rjetkost.

Ispred kuće gdje se rodio taj "nesretnik", revizor, tj. čuvar pusta udarao je debelim štapom po vratima tri puta po tri i tražio svog čovjeka. Kada bi netko od domaćina, kao da je iznerviran otvorio vrata, obasipao bi sve prisutne šaljivim pogrdama, pitao što traže, zašto uznemiravaju ljude i ne puste ih na miru, a onda bi im pred nosom zalupio vratima. Na ponovno traženje otvorili bi vrata i puštali pustovice van jednu po jednu (odjevene u našu lijepu narodnu nošnju) i vikali: "Je morda ta?", dok bi u koru vani vikali: "Ni!". Kada bi se konačno na vratima pokazao slamnati, nastao je prasak od vriske i pljeskanja. Muzikanti su zasvirali, a kada bi pusta smjestili na voz svi bi zajedno krenuli do placa Pocrekvo. Pustovice i četiri od deset maškara u ženskoj narodnoj nošnji, s licem pokrivenim bijelom mrežom, takozvane "bele mačkare", hodali su odmah za pustom bugareći. Na putu susreli bi ih bradati suci, advokati i liječnik. Iza toga bi se kondenjik i Kolarić, koji su nestali neprimjetno poslije izlaska pusta, nenadano pojavili, voz s pustom prevrnuli, kao i suce, advokate i pisare. Ova bi dvojica brzinom nestala, a oni koji bi na tlu ležali na sav bi glas vapili i zvali jandarme u pomoć. Kada bi ih sve u žurbi podigli na noge, tek onda bi trčali za "zločincima". Sada je i liječnik imao pune ruke posla jer su vapili "ranjeni".

Na placu Pocrekvo suci i obrana posjedali bi oko velikog stola, glasno vičući, raspravljali bi o onoj dvojici, tj. kondenjiku i Kolariću. Ta bi se dvojica po četiri, do pet puta našla sasvim nenadano ispod stola i sve skupa prevrnuli i pobjegli. Nakon svakog bijega sastali bi se na skrivenom mjestu gdje bi im stariji muškarac, dobar znalac pusnih šala (najviše godina pokojni Ivan Buždon Gas), davao nove savjete što će činiti. U tim napadima Kolarić se morao presvući barem tri puta; na primjer u dimnjačara, pa u cestara i zadnji put u ženu, ali tako vješto da su ga teško prepoznali. Biti Kolarić nije bilo lako, zato je bio pomno izabran. Morao je donekle biti vičan tom poslu kao njegov pravi puljski prethodnik. Stranac koji je to gledao, mislio bi da će se sudije i advokati stvarno potući, jer su ozbiljno živo i glasno raspravljali. Svaki čas stigao bi neki muškarac ili više njih, a po običaju već poznati šaljivdžija s nekom smiješnom novotarijom da je publika "pucala" od smijeha. Publika je stajala sve oko placa, na zidu ispred crkve. Tu bi se našla i djeca (taj dan nije bilo nastave). Na cimiter, starinsko groblje, po nekom nepisanom zakonu maškare nisu smjele stupiti nogom.

Kada je podne zazvonilo, svemu tomu bio je kraj. Pust se bez svečanosti spalio, toliko da ne smeta, maskirani su skidali maske, a oni koji su čitavo vrijeme pogađali, prepirali se među sobom i čak kladili, tko je tko od onih s maskom, sada su vidjeli tko je bio u pravu, a tko nije pogodio. Sudije su osudile na vješala onu dvojicu, jandarmi bi ih dovezli ispod starog oraha na kojem je visio konop. Tu se nije obavilo nikakvo oponašanje vješanja, već bi samo na brzinu jandarmi polegli kondenjika na sudski stol i nosili ga kao mrtvog u gostionicu kod Bureti.

Poslije podne bi bio ples, s kojom šalom. Točno u ponoć "kapo" plesa svečano bi proglasio kraj pustu i njegovim šalama.

Istini za volju treba spomenuti i to da su za vrijeme talijanske okupacije jedanput karabinijeri pokušali na pusni ponedjeljak spriječiti svako maskiranje, bojeći se da ne bi možda netko iskoristio priliku da maskiran nešto napravi. To je za Lanišćane bio pravi šok. Grupa starijih muškaraca otišlo je do komandanta i objasnila mu običaj (budući da nije znao što su maškare jer nije bio iz sjeverne Italije) obvezavši se da će snositi svaku odgovornost ako bi se nešto dogodilo i tako im je bilo dopušteno održati pust. Jedne godine bio je drugi komandant koji je spriječio da suci i advokati, napadnuti i na tlu prevrnuti od one dvojice razbojnika, zapomažu kao po običaju: "Oružanici!", morali su vikati: "Carabinieri!!"

U srijedu, "čista srijeda" (pepelnica), bilo je posebno mirno. Organizatori su prije podne prodali sabranu hranu, sredili račune i dugove koje je pust ostavio za sobom. A poslije podne bi djevojke i mladići išli svi u grupi konopom mjeriti dužinu "oko vasi" (okolo sela). Takav je bio običaj. Za njima su išle druge grupe mladića i djevojaka igrajući na "pljočke" (plosnatim kamenjima, igra kao kuglanje – boćanje).

Nikada nije bio običaj da bi maškare dolazile iz drugih sela osim Munaca odjevenih u njihove prekrasne narodne nošnje, ali to je bilo još za vrijeme Austrije.

Čudno, ali istinito. Po pričanju i pamćenju najstarijih Lanišćana uz svakakve šale i vragolije, no najviše u dobrom raspoloženju, nikada se u tim pusnim danima nije dogodilo da je došlo do svađe, tučnjave ili neke posebne nesloge. Zabavljalo se običnim igrama, bez ponižavanja, ismjehivanja i vrijeđanja ikoga, ni Bazgona ni Šavrina, kao na primjer u okolici Buzeta, gdje se nije znalo naći ljepše pusne zabave, šale i igre do izrugivanja Ćićske narodne nošnje i samih Ćića.

Veselili su se mladi i nihovi stariji i zadovoljili se s malenim i beznačajnim stvarima, bez velikih zahtjeva. To je za ono vrijeme bilo i kino i kazalište, auto i televizija. Kratko, samo četiri dana je sve ovo trajalo, ali u veselju i slozi. Dugo se godina običavalo ovako slaviti pust u Lanišću, no naglo je propalo i nikada se taj prastari običaj neće vratiti.

Najstariji laniški muškarac i poznati pusni šaljivdžija, tužnim glasom, kao da žali za pustom, prije nekoliko godina rekao je: "Znajte da une ki ni biv munjen une tri dni je biv munjen so leto."

Možda bi ona nekolicina mladih Lanišćana, koji se još pusno pošale, zamjerila čitajući ovo, jer misle da se ovako po laniški oduvijek slavilo pusta i pusne dane. Treba im reći kao i svima neka zapamte da su se pravi starinski laniški pusni dani održali zadnji puta 1947. godine. Nikada poslije. Laniški je poznati pust zauvijek te godine dočekao svoju posljednju ponoć. Da su to znali oni koji su ga tada slavili, možda bi bili ispustili po koju suzu.