Lanišće

Lanišće je najveće naselje sjeverne Istre (Ćićarije) smješteno u podnožju planine Orljak (1106 m) na 548 metara nadmorske visine. Južno od naselja prostire se laniško polje u dužini 1 km i 500 m širine.

Lanišće je sjedište laniške općine, površinski najveće općine u Istri. Nekad je u njemu živijelo i preko 1000 stanovnika, a danas ih živi jedva stotinjak. Nakon više desetljeća iseljavanja i propadanja, taj proces je zaustavljen i kuće se obnavljaju.

Mjesto se nastoji obnoviti u svakom aspektu te se oživljavaju razne djelatnosti kako bi se u njega vratio život mladih ljudi, posebice zato jer se nalazi u ekološki sačuvanom ruralnom okruženju.

Home / Čitaonica / Povijest / Stari dokumenti

Stari dokumenti

Svakodnevno, svi smo mi svjesni da više ništa nije kao prije i često znamo reći: "Joj kako se vremena mijenjaju". No unatoč tome, možda ponekad nismo ni svjesni što je sve drukčije nego prije pedesetak ili stotinjak godina. Način života, jako se promijenio, razvoj tehnologije nam je uvelike olakšao svakodnevni život, no promijenilo se puno više toga. Kroz ovaj rad biti će prikazano, kako su naši stariji nekad posuđivali stvari, za što su sve bili kažnjavani, te kako su izgledale njihove radne knjižice, pisane divnim rukopis koji se danas rijetko može vidjeti. Unaprijed se zahvaljujemo Grbac Marijanu ( Zvanucov ), koji godinama skuplja te dokumente i koji ih je posudio za naše potrebe.

" Lanišće dne 20.1. 47.

Danas smo primili od Šverko Jakova kbr.57jednu vreće cimenta, £255, isto od Poropat Augustina kbr.79 četiri vreće za ciment £1.020, isto od Puhalj Jakova kbr. 49.za cimnet dve vreće £ 510, od Grbac Ivan iz Lanišća kbr. 43 smo dobili za 3 vreća cimenta £ 740."

Ovo je jedan primjer kako su još 1947. god. naši stariji bilježili primitke vreća cimenta. Danas se takve stvari posuđuje, bez ikakvih zapisa, i takvo nešto nam je nevjerojatno, no tada se je sve bilježilo kako ne bi došlo do prijevara, i kako bi svatko znao i imo potvrdu da je ispunio svoje obveze, ukoliko se je na ovaj način plaćalo vlastima, tzv. porez.

Na ovoj slici prikazana je knjižica rada iz 1881., ispisana rukom i divnim rukopisom kojeg se danas gotvo i nemože vidjeti. Današnje stanovništvo sve radne knjižice, ima ispisane kompjuterskim rukopisom, i sadržani su tek osnovni podaci, početak rada, školovanje i slično, dok su prije takvi dokumenti sadržavali puno više pojedinosti, možda i nepotrebnih, no nama to predstavlja neku posebnu čar. A i zanimljivo je vidjeti kako je to bilo nekada.

Također zanimljivo je vidjeti da su naši stari dobivali odštetu za počinjene ratne štete na njihovim usjevima, što je pozitivno, budući da im je to bio jedini izbor prihoda, ondnosno radeći u polju prehranjivali su svoje obitelji.

Ovaj primjer, tj. zaključak, je iz 1946. god., kojim su Šajina Jakov i Ivan dobili ratnu odštetu od 11.280 lira.

Upoznati smo s time da i danas poljodjelci iz raznih dijelova Hrvatske traže da im se ispleti odšteta, kako ona iz rata, tako i ona nastala zbog vremenskih neprilika, no teško ostvaruju svoja prava. Tako da još jednom treba napomenuti da je zanimljivo vidjeti da su naši preci uspjeli dobiti odštetu i tako krenuti dalje.

I za sam kraj jedna zanimljiva priča iz 1949. godine. Tih je godina svaki građanin u korist Saveznog budžeta morao predati određenu naknadu, ovisno o tome koliko je bio imućan.

Na ovoj slici vidi se rješenje kojim se okrivljuje Grbac Ivan (Zvanuc), koji je posjedovao kuću, nešto zemlje, 3 krave i 34 ovce. S obzirom da je njegova obitelj imala puno ovaca, bio je dužan o onaj spomenuti budžet predati određenu količinu vune u određenom roku, za spomenutu godinu. Kako Ivan nije uspio prikupiti dovoljnu količinu vune, predao je onoliko koliko je imao, a to nije bilo dovoljno, pa su ga kaznili kaznom od 15.000 dinara.

Nakon toga, okrivljeni Ivan napisao je žalbu, u kojoj je naveo kako je predao manju količinu vune jer prvi strig nije dao uobičajenu količinu vune, pa je ostatak koji duguje namjeravao predati na jesen, kod drugog striga. Tu žalbu se može vidjeti i na sljedećim slikama.

Kako je cijeli slučaj završio, nije nam poznato, dakle ne postoji sačuvani dokument o tome je li žalba prihvaćena ili je Ivan morao platiti kaznu od 15.000 dinara. No iz svega možemo zaključiti da našim starijima nije bilo lako, jer su i većinu onog što su teškom mukom i radom stekli morali davati vlastima. I mi smo danas opterećeni raznim porezima i naknadama, no hvala Bogu većina je zaposlena i to nam ne oduzima kruh iz ustiju, dok je našim precima bilo puno teže, a uspjeli su. I zahvaljujući njima i mi danas imamo djedovinu koju su nam ostavili. Hvala im na tome.